Ko tebe i ti njega ili pametniji popušta?

Kada upitate svoje mame ili one starije šta im prvo padne na pamet kada razmišljaju o djetinjstvu, uvidjet ćete da svi daju sličan odgovor; njihova duga, vrela ljeta obilježilo je cjelodnevno lutanje po ulicama s prijateljima.

Naši su roditelji su takođe takav odgoj prenijeli na nas pa bi mene i sestru sjećam se, ujutro “tjerali” van i ostajali bismo do ručka, a nakon kratke pauze opet bismo jurili vani kao da će svi drugari iz ulice misteriozno nestati. Vraćale bismo se kad se upali ulična rasvjeta jer je to bio signal da je vrijeme za ulazak u kuću i večeru.

Starija braća i sestre obično su bili zaduženi za čuvanje onih mlađih da ne odemo dalje nego što smijemo ali modrice i ožiljke brojali smo kao uspomene na sretne trenutke i bezbrižnu igru.

Takva sjećanja danas su samo mjerna jedinica za nostalgiju…

Šta se desilo? Nije li nivo uključivanja i nadzora roditelja u 21. vijeku trebao donijeti poboljšanja u smislu odgoja djece? Kada smo bili prepušteni “sebi” i kad je nazor bio ravan nuli bili smo vaspitaniji, spremniji na igru, nesebičniji…

Ponukana da napišem blog o ovome je faza u kojoj se Ena sada nalazi. Djevojčica od dvije godine i devet mjeseci, uvijek raspoložena za druženje i djecu, ona koja ustupa sve svoje stvari drugima (jer je naučena da dijeli) nailazi na okrutnost njenih vršnjaka koji su u parku pod staklenim zvonom svojih roditelja. Neće se igrati, puni agresije i grubosti, otimaju tuđe a ne daju svoje…

Nekoliko puta svjedočim tome i rasuta sam na komade zbog njene reakcije i neutješnog plača nakon što joj otmu sve što se oteti može. Znam…reći ćete dječija igra. A ja postavljam pitanje čemu da je učim? Udari kad tebe udare, gurni kad te gurnu, otmi, tuci se, udaraj, psuj…vraćaj istom mjerom? Dokle bi, pitam se, takva “dječija igra” otišla?

S druge strane, naučena nekim ljudskim vrijednostima, bojim se da takva neće moći sama kroz život. Doći će vrijeme kad je neću moći zaštititi, boriti se umjesto nje, držati lekcije drugoj djeci o lijepom ponašanju…

Ostaje li mi samo da čekam da se promijeni? Da sama shvati kako svijet nekada zna biti okrutan? Ili da je pak učim onim stvarima na koje smo se nekada zgražavali obzirom da joj budućnost “obećava” vrijeme lukavosti, borbe, pohlepe i individualnosti…?

Ne znam…nisam pametna…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    2 COMMENTS

  • Rusmila listopad 2, 2017 Reply

    Nedostatak komentara o ovoj objavi vjerovatno govori o tome da su svi u istoj nedoumici, barem ja jesam.
    Onda razmišljam, ako sami ne krenemo od svog djeteta i njegovog lijepog ponašanja i odgoja, kako onda takvo nešto možemo očekivati od drugih?
    U startu smo onda digli ruke od svojih (ispravnih) uvjerenja.
    Vjerujem da je dosta majki koje vagaju da li odgojiti dijete kao “one ostale” da bi se znalo nositi sa takvima … e sad zamisli kad bi svaka takva majka odlučila popustiti, gdje bi bio kraj 🙁 odnosno, eto kraja hehe 🙁

  • eninamama listopad 2, 2017 Reply

    Slažem se. Svaki dan nam se nameću nova pitanja jer je odgoj djece najveći izazov…barem meni. Iako sam odlučna da nastavim sa odgajanjem u pravcu lijepog ponašanja i ovog “pametniji popušta” često dođem u dilemu kada budem izložena nekoj situaciji koja me izbaci iz takta. :/ 😀 Nadajmo se samo da će vrijeme koje dolazi ići u korist ovih lijepo odgojenih. 🙂

what do you think?

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

*