O majčinstvu sa Amrom Silajdžić Džeko

Dragi moji,

Od sada ćete svaki mjesec u novoj rubrici “O majčinstvu sa…” moći saznati o iskustvima sjajnih mama sa svojom djecom. Kako sam proteklih godina bila poslovno vezana za divne žene sa javne scene koje su pored posla ujedno posvećene porodici i djeci, odlučila sam kroz ovu rubriku predstaviti vam detalje njihovog majčinstva. Pričat ćemo o trudnoći, porođaju, odgoju, kilogramima i svemu onome što samo majke razumiju. Otvorena sam za prijedloge i sugestije, pa mi na mail andrea.tomasevic@gmail.com ili u inbox FB page-a Enina mama možete pisati o kojoj mami želite saznati nešto više. Novu rubriku “otvaram” sa Amrom Silajdžić Džeko koja je prije 40ak dana na svijet donijela svoje treće dijete – sina Danija.  

 

Prekrasna, bez šminke na licu, nasmijana i u top formi dočekala me ispred BBI centra, noseći u rukama darove za Unu. Iako smo prethodno ovaj susret dogovarale kako bi se družile sa djecom, njen sin Dani i moja Ena su u naše dogovoreno vrijeme bili u dubokom snu, a malena Una je ostala s tatom u Rimu. Amra je u svoj rodni grad došla kako bi najavila novitete vezane za njen novi poslovni angažman, a usput je iskoristila priliku da se vidimo i popričamo o neiscrpnom izvoru tema koje se vežu za majčinstvo.

Iako je fizički bila prisutna u Sarajevu, u mislima je bila uz Edina i Unu, te je prve minute našeg susreta provela na telefonu.

“Ljubavi, roze haljinica joj je u ormaru na trećoj polici sa desne strane. Obuci joj i kratke čarapice, a džemper ponesi za svaki slučaj ako predveče bude hladno” – objašnjavala je našem dijamantu brižna mama.

Prvi put Una i Edin idu na proslavu dječijeg rođendana njihovih prijatelja, pa Amra želi Edinu olakšati pripreme oko oblačenja male Une.

“Nadam se da će se snaći, jer prvi put idu bez mene” – sjetno mi govori, sa velikom željom u očima da barem na tren vidi kako je tata Edin spremio svoju princezu.

Daniju je 40 dana, a ti izgledaš kao da nikad nisi ni bila trudna…

-Hvala ti na komplimentu, ali nisam ni blizu gdje bih željela biti. Međutim, ne opterećujem se trenutno s tim. Udebljala se jesam, ali ne brinem jer sam se sa Unom u trudnoći udebljala više nego sa Danijem.

Mala je razlika između njih dvoje, godina i sedam mjeseci. Kakva je tebi razlika u osjećaju?

-Sve prijateljice su mi rekle da ću tek vidjeti kakva je to posebna ljubav kada mi se rodi sin. I prije to nisam mogla razumjeti, ali sada sam se uvjerila. Ne govorim kako se jedno dijete voli više od onog drugog, ali dječaci su posebne maze. Pogotovo jer je on sada još mali i u potpunosti ovisi od mene. Imam troje djece i svako od njih je u svojoj fazi. Sofija je tinejdžerka. Ona je sada najosjetljivija i njoj sam najpotrebnija. Una otkriva svijet. Jako je komunikativna i hoće sve da zna i sve da joj se objasni. Krenula je i u vrtić, pa je to opet nova faza. Dani je mala beba koja doji i koja me najviše treba. Imam troje djece sa različitim potrebama i uspijem nekako sve da uskladim jer se dobro organiziram.

Kakva je razlika u porodima? Sofiju si rodila kad ti je bilo 18 godina…

-Svo troje sam rodila na carski rez. Imala sam veliku želju da rodim prirodnim putem. Sofiju sam rađala 48 sati i nije išlo. Nakon toga su doktori shvatili da je potreban hitan carski rez. To je bilo u Francuskoj i to mi je bilo najteže iskustvo. Unu sam planirala roditi prirodno jer sam smatrala kako je prošlo dovoljno godina od prvog poroda. Bila sam potpuno psihički spremna, ali opet nije išlo. 15 sati sam pokušavala.  Nismo ustanovili u čemu je problem jer su mi i nalazi bili uredu i sve je bilo idealno. Nije bilo nikakve prepreke. Tri doktora su odbila moj zahtjev da nakon carskog rodim prirodno. Međutim, našla sam jednog koji je rekao da neće biti problema. Ali eto…nije mi se dalo. Sa Danijem sam odmah znala da moram na carski i najbolje sam prošla jer sam bila pripremljena.

Koliko ti je vremena trebalo da se oporaviš od carskog?

-Ovaj posljednji put sam najbrže stala na noge. Svi su mi govorili da će biti najteže jer je treća operacija, ali sam najbolje prošla. Ustala sam jako brzo i super sam se osjećala već nakon četiri-pet dana. Sa Unom je bilo drugačije. Dvije sedmice nakon carskog mi je bilo baš teško.

Zanima me taj trenutak kada ste došli kući sa Danijem u rukama. Kako je Una reagovala kada je vidjela brata?

-Nije dolazila u bolnicu jer je jako vezana za mene, pa nisam željela da me gleda u stanju kada me nešto boli. Osjetljiva je i emotivna mnogo. Nekoliko puta sam je već vodila sa sobom na kontrolu dok sam bila trudna i to mi je bio svojevrstan test, ali sam vidjela da je grozno podnijela. Naročito kada sam radila CTG. Kako se bližio kraj trudnoće, mnogo sam strahovala kako ću se snaći i kako ću izbalansirati Danijeve i njene potrebe.

Međutim, kada smo se pojavili u kući, ponašala se kao da je beba oduvijek bila tu s nama. Iako sam je cijelu svoju trudnoću pripremala na to da dolazi beba, ona je još mala da bi to razumjela. Ljubila bi moj stomak i govorila kako nam stiže beba, pa bi onda zadizala svoju majicu i govorila kako i ona ima bebu… I Edin je imao bebu i svi su prema Uninom mišljenju imali bebu (smijeh).

Fascinantno mi je bilo kako je Una odmah shvatila da mene Dani treba i da moram biti stalno s njim da ga dojim i uspavljujem. I to joj je bilo ok. Međutim, postoji jedan njen uslov, a to je da Edin ne smije prići bebi! Na to je ljubomorna. Sva sreća pa je uvijek neko s njom. Ili moji ili Edinovi roditelji, tako da joj pažnje ne nedostaje.

A šta je sa Sofijom? Obično ta starija djeca budu u ulozi pomagača kada dođe beba. Jesi li je potpuno uvela u to ili si je poštedila?

-Oslobodila sam je svega zato što je krenula u prvi razred srednje škole i ima mnogo obaveza. Ne vidim je po cijeli dan. Pomogne ona meni naročito kada sam sama s njih dvoje i posebno ako Edina nema. Pomogne mi u pripremi djece za spavanje. Ima smisla i zna oko beba. Ona im je prava mala mama. Uvijek sam se osjećala komotnom da je ostavim sa Unom jer je odgovorna i to naročito kada mene nema u blizini. Kada sam ja tu ponekad i zakoluta očima ako joj kažem da mi nešto pomogne, ali kada je sama sa Unom sigurna sam da će uraditi sve onako kako bih i ja sama uradila. I oko Danija mi isto pomaže, pa ga često privije na svoj stomak jer su mu počeli ti grozni grčevi. Možda sam je trebala malo više uključiti, ali žao mi je da svoj društveni život i obaveze koje ima zapostavlja zbog bebe. Imam ja potrebnu pomoć.

Od koga najviše?

-Imamo jednu tetu koja mi pomaže. Maksimalno sam se organizovala kako ne bih opterećivala druge ljude oko sebe. Pa ni Edina. On je apsolutno uključen i hoće pomoći, naročito oko Une jer je ona njegova mezimica, ali ja uvijek imam u vidu da se on bavi takvim poslom gdje mu je potreban pravi odmor. Znala sam to u startu i nikad ga nisam opterećivala brigama i obavezama oko kuće, niti oko djece. Njemu je san najvažniji i ne očekujem nikakvu pretjeranu pomoć ni od njega, ni od Sofije. Meni je bitno da sam se ja dobro organizovala i posložila u glavi i odmah je sve lakše. Sretna mama znači sretna djeca i svi oko nje.

Često čujem u posljednje vrijeme kako su kćerke tatine, a sinovi mamini. Slažeš li se?

-Još je rano da to potvrdim ili opovrgnem. Dani je još mali. Edin od početka nije imao problem da radi sve oko Une. Prisustvovao je na oba poroda, bio je u operacionoj sali i gledao je cijeli proces carskog reza. Pogotovo sad sa Danijem gdje mi je govorio korak po korak šta mi doktori rade. Nisam vjerovala da je sposoban da gleda operaciju i otvoren stomak. Posvećen je i bio je upućen u sve faze moje trudnoće.

Kako su proticale tvoje trudnoće? Jesi li imala problema?

-Apsolutno nikakvih. Sve me zaobišlo…i mučnine i promjene raspoloženja. Volim biti trudna. Jedna sam od rijetkih žena iz mog okruženja koja to kaže.

Znači li to da je i četvrto dijete u najavi?

-Bože zdravlja. Sada pravimo pauzu definitivno iako znam da se takve stvari ne mogu planirati. Sreća je što nemam prepreku zbog činjenice da sam tri puta rodila na carski. Našla sam doktora koji mi je potvrdio kako je moguće da ponovo rodim istim putem. Voljeli bismo imati još djece, to je sigurno.

Kada je Edin saznao da će dobiti sina je li ga odmah zamislio na zelenom terenu?

-Prije nego je uspio to izgovoriti odmah sam mu rekla da nema pritiska. Pogotovo ne na djecu. Neće mu biti lako. Naročito ako Dani bude imao smisla i ljubav prema fudbalu. Meni je bitno da su djeca u sportu, jer smo i Sofija i ja. Fudbal je jedna lijepa priča koju mi živimo i naravno da će nam biti drago ako Dani krene Edinovim stopama.

Kako si ti reagovala kad je doktor rekao da je sin?

-Bila sam najsretnija na svijetu. Sretnija od Edina. Naravno da se ne bih razočarala da sam rodila kćerku, posebno zato što imam sestru koja mi je sve na svijetu. Između Sofije i Une je velika razlika i da sam ponovo rodila curicu ne bi mi bilo žao, jer znam kakvo bi imale bogatstvo što imaju jedna drugu sličnih godina. Uvijek sam govorila kako bih voljela imati makar jednog dječaka pa neka sve drugo budu curice…i eto, želja mi se ispunila. Ko zna šta me čeka kasnije. (smijeh) Najvažnije je da su svi zdravi i da im se omogući što ljepši život, kako njima tako i nama. Da se ne pogubi ta nit koja nas spaja.

Imate li ti i Edin sada vremena jedno za drugo? Mala djeca su tu. Sve je usmjereno k njima. Šta je s vama i vašim odnosom?

-Ne možemo izlaziti uveče i normalno je da je manje vremena u kojem se posvećujemo jedno drugom. Sat vremena uvijek izdvojimo, bilo da je to za gledanje serije uveče kada djeca utonu u san ili za razgovor. Uglavnom uvijek nađemo vrijeme bez obzira na sve. Kako je Una rasla mogli smo se lijepo organizovati pa otići i na večeru i na kafu preko dana. Sada je došla beba, ali bitno je da nam se ne svodi sve samo na probleme i na djecu. Za sada to dobro ide. Nije mi lako i neću pričati bajke, ali to je sada ta faza u životu i treba joj se prilagoditi.

Sofija je u svojom svijetu, tu je i dvoje male djece, nervoza, neispavanost… Žao mi je što se uvijek na Sofiju “istresam”, pa ona deblji kraj obično izvuče. Ipak dovoljno je velika i zrela da može razumijeti. I ja se nekad izvinim ako burno reagujem, jer sam impulsivna po prirodi. Mnogo galamim i to mi je najveca greška. Budim se svako dva sata preko noći, jer Dani doji. Una i dan danas ne spava dobro, a spavaju svi s nama u krevetu. Doduše sada je Dani odvojen sa mnom, pa do kad…vidjet ćemo. (smijeh)

I sve je to sastavni dio te životne faze. Hajde sada da se vratimo na trudnoću i kilažu. Žene nerado o tome pričaju.

-Nemam problem pričati o tome. Sa Unom sam se udebljala 20 kg, a sa Sofijom šest, ali tad mi je bilo 18 godina. Sa Danijem sam dobila 17 kg i sad mi je ostalo tri-četiri kg viška. Moja velika sreća je ta što jako volim sport. A volim i jesti, iskrena da budem. Peciva i paste su mi favoriti, naročito ovdje u Italiji. Ipak, uglavnom se trudimo jesti zdravo. Volim nam spremati zdrave obroke, jer nikad ne možeš pojesti tako zdravo u restoranu kako u svojoj kuhinji možeš napraviti. Jedva čekam da se organiziram i da počnem opet kuhati. Sa vježbanjem još nisam počela, jer treba proći dva mjeseca od carskog. I to jedva čekam. Stalno sam aktivna, trenirala ili ne, jer sam uvijek u pokretu… I malo me još živci pojedu (smijeh).

Smatram kako u trudnoći ne treba jesti za dvoje. Olakšavajuće u mom slučaju je to što mi se te kile nikada nisu toliko primjećivale jer sam visoka. I u trudnoći sam trenirala redovno.

Sjećam se da si jednom postavila video na kojem vježbaš i naišla si tad na osudu od strane nekih mama.

-Zdrava žena treba vježbati. Trudnoća nije bolest. Nikad ništa ne bih radila što bi ugrozilo moje dijete i moje zdravlje. Ne može neka druga žena više voljeti moje dijete od mene. Napominjem, ako nema prepreka, ako je sve uredu sa trudnoćom i nema rizika, ako doktor utvrdi da se može biti fizički aktivan, zašto ne vježbati. Došlo je vrijeme kada je osuda najčešća i kada ljudi samo osuđuju jedni druge bez obzira šta je u pitanju.

Nakon toliko godina medijske eksponiranosti dotiču li te osude i negativni komentari?

-Apsolutno ne. Nisam prije imala potrebu pričati o osjetljivim temama, ali posljednja stvar koju sam uradila bila je ta da sam stavila fotografiju na kojoj stojim sa doktoricom koja je vakcinisala mog sina. Vakcina je odluka mene i mog muža i svako treba odlučivati za sebe. Sofija i Una su redovno vakcinisane. Biće i Dani. U EU se BCG vakcina odavno ne daje, ali evo ja sam došla u Sarajevo da je Dani primi. Mi smatramo da trebamo zaštiti svoju djecu, ali opet na svakome je odgovornost i odluka. Nikome ništa ne treba nametati i suludo je o tome polemisati ili nekoga osuđivati.

U moru obaveza koje imaš oko djece koliko ti vremena ostaje da se posvetiš sebi?

-Minimalno, ali imam sreću da ni ranije nisam mnogo pažnje posvećivala tome. Kosa mi je zahvalna, nefarbana, samo je operem i osušim. Nedavno sam došla u iskušenje da se ošišam na paž, ali sam odustala jer sam svjesna da bi to onda zahtijevalo feniranje i frizuru. Ja za to nemam vremena, a ni želju, ni volju. Volim se srediti, ali u Rimu nemam toliku mrežu poznanstava, pa i ne izlazim često. I u Sarajevu da sam, ne znam da li bih. Ni za kozmetičke tretmane nemam vrijeme. Organizovala sam se da ispoštujem minimum što se tiče sređivanja, a to je manikir, pedikir i depilacija. Sve ostalo može i ne mora.

U shopping za sebe odavno ne idem, a za dječijim shoppingom sam potpuni manijak. Una mi je tu bila velika škola. Imam četiri puna kofera njenih stvari. 80% toga su pokloni. Bila je prvo unuče u Edinovoj porodici, pa su stizali paketi poklona od ljudi iz Sarajeva, od stranaca, od prijatelja iz inostranstva… Sreća pa se to ima kome dati; humanitarnim organizacijama, bebama u porodici, bebama prijatelja…uglavnom nije ostalo neiskorišteno.

Sa Danijem sam sada samo na osnovnom. Iz gegica trenutno ne izlazi, ali kad počne hodati sigurna sam da ću postupiti isto kao sa Unom.

Kakva je Una kao dijete? Kakav ima karakter?

-Vrag je, živa je, ne drži je mjesto. Ja sam bila isto jako nemirna kao dijete. Vesela je i nije plačljiva, ali mora biti sve po njenom. Sad je u fazi da testira dokle može ići, pa smo Edin i ja na zadatku da ostanemo dosljedni i postavimo granice. Zna dobiti šta želi na vrlo mudar način. Gleda nas u oči i prosipa čašu s vodom, uz osmijeh.

Jesi li stroga?

-Da, jako sam stroga.

A Edin?

-I on je. Bez pretjerane priče znamo da moramo biti dosljednji i da jedno drugom ne smijemo narušavati autoritet. Još je ona mala i nešto joj se popušta, ali granice se znaju. Sada je recimo u fazi kada puno jede, pa tu uvodimo restrikcije.

Šta je sa slatkišima? Strogi si protivnik ili…?

-Dugo sam bila za to da joj ne dajem. So nije jela do godinu i po dana. Slatkiše pojede ponekad i ne branim joj. Una jede sve i trudim se da upozna svaki okus, da joj ništa nije strano. Jede voće, povrće, čorbe, supe… Samo imamo problem jer jede količiniski puno.  Ipak, ne može se ići u krajnost i slatko joj potpuno zabraniti. Sve je dozvoljeno u granicama normalnog.

Kada je riječ o panici ko je gori, Edin ili ti? 

-Ja sam užasna paničarka. Kako se povećava broj djece čini mi se da sam gora. Što sam starija sve sam opreznija i veća paničarka. Sa Sofijom sam bila najopuštenija jer sam bila mlada. Plaši me čak i kad dobiju temperaturu. Edin me smiruje u trenucima panike, pa imam sreću da je barem jedno od nas u tim momentima sabran.

 

  • Svako neovlašteno preuzimanje intervjua ili dijela intervjua povlači materijalnu odgovornost, shodno zakonu o zaštiti autorskih prava. 

FOTO: Adis Valjevac

 

 

 

what do you think?

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

*