Trudnoća – moje (ne)blaženo stanje

Pet mjeseci nakon spontanog ostala sam u drugom stanju. Sjećam se da sam bila na kontroli kod doktora na sedmu godišnjicu naše veze i pet dana pred udaju. Tad mi je rečeno da probamo ponovo i…tad se eto i desilo…

Na bračno smo otišli dan nakon vjenčanja, tačnije 9. marta i ni slutili nismo da nas je u Istanbul došlo troje, a ne dvoje. Hodala sam satima i satima diveći se ljepotama grada, ne sanjajući da se u meni rađa novi život. Po povratku kući, nakon 15ak dana, otkrivam da sam u drugom stanju. Pitanja se počinju nizati poput najvećeg košmara: šta ako opet bude problem, hoće li uspjeti ovaj put, ako još jednom čujem „srce bebe ne kuca“ ja ću…

Prva tri mjeseca doslovno sam preležala. Uz hormonsku terapiju i apaurine, najljepše dane proljeća, provela sam gledajući u bijeli zid i čekajući da se desi ono najgore. Izlazak na balkon bio mi je poput odlaska u neke daleke krajeve. Malu mrvicu u mom stomaku opkolili su prijeteći hematomi, a doktorovo „ne želim obećavati ništa“ slušala sam punih 90 dana.

Koliko sam tad samo puta pomislila „šta je blaženo u svemu ovome, ja bih svoj život nazad, ovo je preteško za moju psihu…“ i na kraju „šta je meni sve ovo trebalo“. Da ne protumačite pogrešno ali ležati tri mjeseca i pomišljati na najgore nije nimalo jednostavno.

Iz tog perioda najviše se sjećam mirisa jorgovana i enormne količine jagoda. Svako bih toplo proljetno predvečerje izlazila na balkon (to je bila kao neka vrsta izlaska u grad), smještala se u udobnu stolicu i tamanila zdjele i zdjele jagoda. Za to vrijeme suprug bi, sa makazama u rukama, izlazio vani i vraćao se sa ogromnim buketima jorgovana koji su bili u svakom dijelu kuće…bukvalno svakom. Prijao mi je taj miris kao ni jedan do tad.

Nakon prva tri kritična mjeseca došao je dan i kada je moj dragi doktor rekao „E sad je sve ok. Možete biti sigurni i opušteni“.  Božeeeee mislila sam da to nikad neću čuti. Mrva je rastjerala hematome i odlučila da se ugnjezdi u mamin trbuh mirno čekajući dan kad će dovoljno narasti da izađe vani.

Radila sam do posljednjeg dana na “special office place-u”. (mjesec – šesti)

To je bio jedini period kada sam donekle mogla uživati. Stomačić je u četvrtom mjesecu bio dovoljno vidljiv da sam mogla početi sa foliranjem u uskim, ljetnim haljinicama. Ipak, „blaženstvo“ je kratko trajalo. Na svaki i namanji bol koji bi se pojavio ispod stomaka, trčala bih na ultrazvuk pa sam u roku od dva mjeseca upoznala sve ljekare na KCUS jer svom ordinirajućem nisam smjela na oči. Otišla sam nekoliko puta mimo redovnog termina gdje bi mi bilo ustanovljeno da je sve ok i da nemam potrebe za brigu. „Beba raste, ligamenti se šire i normalno je da osjećate povremenu bol i pritisak“ – govorio bi. To bi me držalo mirnom sedam dana nakon čega bih opet posumnjala i trčala drugom doktoru po mišljenje. Dakle, ni drugi trimestar nije bio period u kojem sam mirno živjela svoju trudnoću. Ko se jednom oprži i na hladno puše!

Potom dolazi završna faza, posljednja tri mjeseca koja su mi proticala toliko sporo da sam svaki dan govorila kako imam osjećaj da sam trudna pet godina. Stomak koji je izgledao kao da nosim trojke (nikad veći garantovano niste vidjeli), otečeni prsti ruku i nogu, spavanje koje je bilo sve samo ne odmor i kvalitetan san, puhtanje, geganje, gorušica…i šta sve još ne. Ne znam da li su mi bila gora prva tri ili posljednja tri mjeseca. Ok, bilo je tu i onih trenutaka kada sam joj pričala, brojala koliko me puta udarila, smišljala joj odjevne kombinacije kada prvi put stane na svoje nožice… A bio je to i period kada sam prijateljice i poznanice najčešće pitala „Ok, šta vi ovdje vidite lijepo i blaženo? Ovo je samo ogromna briga i ništa više”.

I nisam od onih žena koje će reći da je sve ok kada nije. Osjećala sam se poput male prasice koja mjesecima nije vidjela svoje nožne prste i koja svaki put kada želi izaći traži nekoga da joj navuče cipele i sveže pertle. Bila sam spora kao puž, gegala se poput kakve starice, umirala od želučane kiseline koja mi je razdirala pluća i panično dočekivala vrijeme za spavanje koje bi provodila vrteći se kao na ražnju. Sve u svemu nimalo idilična slika jedne trudne žene.

I zato…ako se osjećate isto ili slično, ne ustručavajte se glasno reći da vam trudnoća ne prija. Nije sramota niti je nešto neuobičajeno. Niste same koje prolazite kroz isto i vjerujte da na svijetu ima još desetine hiljada žena koje se osjećaju mnogo gore od ovoga kako sam se i sama osjećala! Ne nasjedajte na one folirantske priče “uživam kao nikad u svakom danu” (čast izuzecima).

Planirani termin poroda je bio 24.11.2014. Nije bilo ni naznaka da će na svijet doći taj dan. Kako je bilo očito da je mom strpljenju došao kraj, zakazana indukcija desila se 26.11.

A porod je posebna priča…pišem vam je uskoro!

Ova mala mrva potrudila se da je dobro zapamtim. 😀

 

 

 

 

    5 COMMENTS

  • Zemira74 siječanj 26, 2018 Reply

    Ma neka si ti nju rodila. Da bude ziva i zdrava. Pa pogledaj samo te okice. Sad joj jednog bracu rodi nek joj nije dosadno i da ne bude sama. Ja sam ostala na jednom djetetu i jako mi je zao zbog toga. Sada moj sincic ima 21 godinu.

    • Andrea Tomašević-Kolenda siječanj 26, 2018 Reply

      Hahahhaha mislim da sam zavrsila sa radjanjem. 🙂 <3 Hvala puno draga Zemira na komplimentima :*

  • Dalila siječanj 26, 2018 Reply

    💕

    • Andrea Tomašević-Kolenda siječanj 26, 2018 Reply

      :******************

  • Maja siječanj 29, 2018 Reply

    Draga Andrea, kao da citam o sebi 🙂 Moja prva trudnoca je bila puna strahova. Gotovo svi oko mene znaju koliko je meni to “blazeno stanje” bilo mukotrpno. Svaki pregled, mimika doktorovog lica…uh
    Za mene je trudnoca nesto toliko uznemirujuce sto se zeni moze desiti, medjutim ono najljepse sto anulira los period od devet mjeseci je bebica. Tako je bilo i prvi i drugi put, ne volim se sjecati trudnoce, ni poroda (oba carska reza). Sada uzivam u dva savrsena bica.

what do you think?

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

*