Međuvršnjačko nasilje – ukorjenjeno zlo o kojem se šuti

„Učenica (16) pretukla djevojčicu (14) do krvi“, „Denis Mrnjavac nasmrt pretučen u tramvaju“, „Izboden dječak u školskom dvorištu“, „Djevojčicu tukli i odsjekli joj kosu“… samo su neki od naslova poslije kojih moram popiti tabletu za smirenje. U posljednje vrijeme ne otvaram članke sa ovakvim naslovima jer znam kolika će me količina bijesa preplaviti zbog nemogućnosti da pomognem napadnutom djetetu.

U šta smo se to pretvorili? Na koji način odgajamo svoju djecu? Šta se desilo sa normama pristojnog ponašanja? Hiljadu se pitanja niže dok razmišljam o vršnjačkom nasilju koje je u posljednje vrijeme toliko učestalo da se preko takvih tema prelazi u sekundi…sve dok jedan dan ne pročitamo kako je napadnuta osoba sebi oduzela život. Polemišemo tada, piskaramo po društvenim mrežama, organiziramo proteste na kojima se skupi jedva stotinjak ljudi i nakon toga sve pada ponovo u zaborav.

Nasilje se počelo i najavljivati dolaskom društvenih mreža. Na određenim grupama putem interneta pozivaju se vršnjaci da organizirano gledaju tuču između dvoje vršnjaka, da se spreme mobiteli kako bi se uradili što bolji snimci…jesmo li svjesni dokle je ta problematika došla? Jesmo li svjesni da bi čekaonice u odjelima za psihoterapiju mogle uskoro biti dupke pune maloljetnika koji proživljavaju nasilje…i to ne samo fizičko nego i sve druge vrste s kojima se svakodnevno susreću.

Trebamo li strahovati svaki dan da će nam se dijete iz škole vratiti krvavo, polomljenih kostiju ili u modricama dok školsko osoblje pokušava zataškati slučaj kako im se ime ne bi spomenulo na naslovnici novina ili portala? U osnovnim i srednjim školama sve je više vršnjačkog nasilja i brutalnog iživljavanja nad nejakim učenicima, koja ne budu prijavljena policiji pod izgovorom da se ne radi o krivičnim djelima. Šta treba da se desi pa da nasilje bude okarakterisano kao krivično djelo?

Još bezbroj je pitanja na koja ne znam od koga tražiti odgovor. Svjesna sam da se ne možemo uzdati u pomoć onih od kojih se to očekuje i čiji je to zadatak ali sam sigurna da možemo pomoći sami sebi i u onim krugovima u kojima se krećemo.

Majke pratite ponašanje svoje djece. Zlostavljana djeca, naročito dječaci, teško će pristati da pričaju o tome kako ne bi bili okarakterisani kao slabići. Budite upućeni u svaki segment njihovog boravka u školi i za vrijeme vanškolskih aktivnosti. Razgovarajte sa svojim djetetom kao i sa školskim osobljem i ne zatvarajte oči pred promjenom raspoloženja svog djeteta.

Još jedna jako bitna stvar je, da je nasilje u posljednjim decenijama promijenilo oblik – ono fizičko, koje je bilo lakše uočiti- sve češće je verbalno čije se posljedice odražavaju na mentalno zdravlje učenika. U savremenom dobu gdje je virtuelno postalo prioritet, najpogodnije je tlo za psihičko nasilje nad djecom. „Nevidljivo“ nasilje je najzastupljenije i najopasnije nasilje današnjice, a vi možete preuzeti kontrolu ukoliko insistirate na uvidu u ono što vaše dijete gleda putem laptopa, tableta ili mobitela.

PRIČAJTE sa svojom djecom dok možda ne postane kasno. Posljedice koje ostavlja nasilje na psihu vašeg djeteta izuzetno je teško trajno otkloniti.

Ako trpiš vršnjačko nasilje i ako želiš da razgovaraš sa stručnom osobom o tome, javi se na broj 062/123-561. Ako vam je dijete žrtva vršnjačkog nasilja i ako želite da se posavjetujte sa stručnom osobom, javite se na ovaj broj.

what do you think?

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

*